Ne možete ga vidjeti, pomirisati ili okusiti. U prevelikim količinama može ubiti za nekoliko minuta. Ponekad nazvan nevidljivim ubicom, ugljen monoksid je gasoviti nusproizvod nepotpunog sagorevanja koji može da iscuri iz oštećenih ili pogrešno korišćenih sistema grejanja do opasnih nivoa. Neispravna peć, vozilo ili prijenosni generator koji radi u zatvorenom prostoru potencijalni su krivci za trovanje ugljičnim monoksidom, koje ubija stotine ljudi i hospitalizira desetine hiljada u Sjedinjenim Državama svake godine.
Naši proizvodi
Dimni alarm sa inteligentnim fotoelektričnim senzorom
EN14604 Detektor dima sa inteligentnim senzorom
EN14604 Detektor dima sa inteligentnim senzorom
BSI detektor dima
BSI detektor dima
BSI detektor dima
Samostalni detektor dima
Samostalni detektor dima
Srećom, imamo detektore ugljičnog monoksida koji nas mogu upozoriti prije nego što naiđemo na opasnost.
Ovi detektori su dizajnirani da mjere koncentraciju ugljičnog monoksida u zraku (mjereno u dijelovima na milijun ili ppm) i oglašavaju alarm ako je hemikalija prisutna dovoljno dugo da izazove problem. Ako se u roku od nekoliko sati otkrije 70 ppm ugljičnog monoksida, aktivira se alarm. S druge strane, opasne koncentracije iznad 400 ppm će imati isti učinak nakon nekoliko minuta.
Bez obzira na to, alarm bi trebao pružiti dovoljno obavještenja kako bi ljudi u blizini mogli pobjeći prije nego se pojave simptomi kao što su mučnina, glavobolja ili gubitak svijesti. Postoje sigurnosni standardi kako bi se osiguralo da detektori pouzdano oglašavaju alarme u pravo vrijeme.
Dostupno je nekoliko tipova detektora, od kojih svaki koristi različite metode za mjerenje nivoa ugljičnog monoksida. Ali kako tačno ovi uređaji otkrivaju nevidljive ubice?
Najčešći tip detektora obavlja svoj posao preko elektrohemijskog senzora, koji se sastoji od elektroda uronjenih u provodljivu otopinu zvanu elektrolit. Kada ugljični monoksid uđe u prozračnu komoru u kojoj se nalazi senzor, dolazi do kemijske reakcije, uzrokujući nalet električne struje kroz elektrolit. Specifična količina za koju se struja povećava otkriva detektoru koncentraciju molekula ugljičnog monoksida.
Senzori metalnih oksida rade slično, ali umjesto kemijskih rješenja, ovi senzori se oslanjaju na električna kola. Kada ugljični monoksid naiđe na senzorski čip, on smanjuje otpornost materijala na električnu struju, a količina redukcije ovisi o koncentraciji kemikalije prisutne u zraku.
Drugi pristup inspirisan je hemoglobinom, proteinom koji se nalazi u krvnim ćelijama i koji isporučuje kiseonik u tkiva (ali ga ugljen monoksid lako može oteti). Kada se kisik ili ugljični dioksid kemijski vežu za hemoglobin u vašim plućima, protein značajno posvjetljuje boju, uzrokujući promjenu vaše krvi od tamne do višnje crvene. Neki detektori ugljen monoksida oponašaju ovaj efekat sa gelom koji menja boju dok apsorbuje smrtonosnu hemikaliju. Svetlosni senzori prate boju gela, ukazujući na nivoe ugljen monoksida u blizini.
Iako postoji niz tehnologija koje možete izabrati, svaki efikasan detektor može značajno smanjiti rizik od trovanja ugljičnim monoksidom. Nacionalno udruženje za zaštitu od požara (NFPA) preporučuje da slijedite upute proizvođača za postavljanje detektora izvan svake sobe u kojoj ljudi spavaju i na centralnoj lokaciji na svakom spratu kuće. Lokalni zakoni, propisi ili standardi mogu imati dodatne zahtjeve koji zahtijevaju pažnju.
Svi senzori imaju ograničen vijek trajanja, koji se razlikuje od proizvođača. Detektori ugljičnog monoksida koji zadovoljavaju najnovije američke standarde signalizirat će kada dođu do kraja svog korisnog vijeka trajanja i treba ih zamijeniti.
Rješavanje problema na njegovom izvoru također može uvelike pomoći izbjegavanju proizvodnje ugljičnog monoksida. Motori vozila ne bi trebalo da rade u zatvorenoj garaži ili bilo kom zatvorenom prostoru. Prijenosni generatori emituju više od stotinu puta više ugljičnog monoksida od izduvnih gasova automobila i treba ih koristiti na otvorenom i što dalje od vrata i prozora, čak i za vrijeme vanrednih vremenskih prilika.
